Svi ti ljudi, sve unutar njega, sve oko njega promijenilo se u onom trenutku kad se pojavila na vrhu stepeništa. Ova žena potpuno upravlja situacijom i ljudima unutar nje, pomislio je. Mozak mu je odmah sugerirao kako je to nemoguće ali se on nije obazirao na to. U zadnje vrijeme vidio je toliko stvari za koje je mislio da su nemoguće a opet su se dogodile.
Sljedeće ga je jutro probudila sobarica dok je čistila sobu za sastanke. Heide je izašla prije nego što se probudio. To mu je bilo neobično, ali svega što se sjećao od prošle noći bilo je isto takvo pa je samo odmahnuo rukom, obukao uniformu koja je bila uredno složena na stolici i izašao. Spuštajući se stepenicama u predvorje imao je osjećaj da lebdi. Tijelo mu se kretalo skladnije nego inače a u udovima je osjećao čudnu snagu. U predvorju je vladao žamor. U trenutku kad se pojavio na vrhu stepeništa žamor je prestao i mogao se zakleti da su baš svi okrenuli glavu i gledali u njega. Grupica žena za stolom pored recepcije prekinula je razgovor i gledala u njegovom smjeru. Nešto su međusobno došaptavale. Osjetio je kako se unutar njega pojavljuje stid ali ga je brzo odbacio i nastavio se spuštati stepenicama. Kao da je mogao izabrati kako će se osjećati iznutra i brzo je izabrao samouvjerenost, što i nije bilo osobito teško s obzirom na njegovu pripadnost SS-u. Uživao je u pažnji koju je izazvao a koja kao da je hranila njegovu samouvjerenost.
"Gutten morgen Her Hauptsturmfuhrer. Poruka za Vas od Frau Lehman." prekinuo ga je u sanjarenju recepcionar.
"Danke" odgovorio je prihvaćajući kovertu s porukom.
Opušteno ju je stavio u džep i nastavio prema izlazu. Vidio je u sebi znatiželju i nestrpljenje, čim prije pročitati što u njoj piše, ali je odlučio to ostaviti za kasnije. Izašao je kroz velika vrata, nemarno mahnuo dvojici mladih SS-ovaca koji su mu salutirali, pripalio cigaretu i stojeći na sredini velikog stepeništa počeo promatrati trg ispred sebe. Odmah je primijetio osjećaj da je u centru zbivanja, da su svi ti ljudi, automobili, biciklisti, stupovi sa zastavama, tramvaj koji je lijeno odmicao za ugao, samo kulisa. Kulisa za njegovu predstavu. Kao da je samo on bio stvaran. Zanimljiv osjećaj, pomislio je. Daje snagu, osjećaj nepobjedivosti, hrabrosti, moći i sigurnosti. Dobar osjećaj. Pogled na talijanske zastave koje su visjele na obližnjim stupovima prenule su ga iz razmišljanja. Morao je hitno do ureda jer danas u Berlin dolazi Benitto Mussolini. Za sutra je bila predviđena vojna parada ulicama Berlina a održat će se i govori na berlinskom stadionu. Možda ga u uredu Abwehra čeka neki novi zadatak vezan za to. Trebalo mu je malo akcije na poslu.
U zgradi Abwehra je bilo je kao u košnici. Obavještajci i SS-ovci užurbano su se pripremali za današnje događaje. Sjeo je za svoj stol i promatrao ih. Nisu obraćali previše pažnje na njega. Zapalio je novu cigaretu, lijeno otpio gutljaj kave koju je pokupio sa stola uz put i nastavio promatrati vrevu oko njega. Sada se osjećao potpuno nevidljivo. Nitko da mu se obrati, pa čak i da ga u prolazu nazove njegovim pogrdnim nadimkom. Ništa. Lijeno je otvorio kovertu od Heide. Unutra je bila poruka na papiru s memorandumom na kojem je bila runa dvije strelice. To ga je vratilo na prošlu večer. Sjetio se Heidinog medaljona s istim znakom. Nasmiješio se jer se u isti čas sjetio i njezinih bujnih grudi koje su mu skakale pred očima. Osjetio je ponovnu navalu želje, uzbuđenja, pohote. Kao da mu je kroz kožu izbijala u okolni zrak. Duboko je udahnuo kao da se trudi pokupiti sve to nazad u sebe. Osjetio je navalu energije, snage, čula su mu se pojačala, vidio je šire, čuo dalje, mirisi su bili puno intenzivniji. Pogotovo miris lule Sturmfuhrera Mullera koji je sjedio za stolom na drugom kraju prostorije. Zanimljivo, pomislio je, nikada prije nisam osjetio tu njegovu prokletu lulu odavde.
"Dobrodošao. Ne traži nas. Mi ćemo pronaći tebe. Heide." pisalo je.
Raspitivati se o runama ili tajanstvenim ženama po Abwehru nije dolazilo u obzir. Previše dobro se sjećao Canarisovog urlanja na njega i nije htio ponovno prolaziti kroz takvo što. Spremio je poruku u džep i nastavi pušiti i pijuckati kavu, gotovo i zadovoljan što pažnja nije na njemu.
"Her Hauptsturmfuhrer!" narednik je stajao pred njegovim stolom visoko podignute desnice.
Lijeno ga je pogledao.
"Ja?"
"Javite se odmah kod Admirala, slijedite me".
Uskoro je stajao u stavu mirno pred Admiralom Canarisom, visoko podignute desnice.
"Heil Hitler!"
Admiral je samo podigao pogled. U njegovom pogledu primijetio je podsmijeh. Zašto ne odzdravlja? Zar nema poštovanja prema kodeksu i Fuhreru?
"Ah, Wolff, tu si."
Nije spuštao ruku. Ovog puta neće dozvoliti da se Admiral izvuče tako lako. I dalje je stajao mirno i ukočeno čekajući, zahtijevajući da mu Admiral uzvrati vojničkim pozdravom. Njegove plave oči strijeljale su Admiralove. Nastala je mučna tišina.
"Hmmmm, Heil" odgovorio je Admiral lagano dotaknuvši vrh obrve prstima.
Podsmijeha je nestalo i Canaris ga je pomno promatrao, oštro uzvraćajući pogled. Netremice su se gledali.
"Zanimljivo" promrmljao je Canaris sebi u bradu.
"Imam zadatak za Vas Herr Hauptsturmfuhrer."
Prostrijelio ga je pogledom kao predator koji je upravo zadao smrtni udarac. Zadatak? Admiral me oslovljava po činu? Što se događa? Pojavila se zbunjenost i počela bujati, rušeći njegovu samouvjerenost i snagu. U Canarisovom pogledu ponovno se pojavio podsmijeh. Slomio ga je tako lako i jednostavno. Samo je napravio ono što Wolff nije očekivao.
"Ne bih tebe odabrao za ovaj zadatak, ionako imaš previše posla vezano za ekspediciju..." sada mu se već i otvoreno rugao, "Hauptsturmfuhrer ..." namjerno praveći pauzu u kojoj je Wolff sam sebe u mislima nazvao Jak-om.
"Ali, očito je da imaš obožavatelje na visokim pozicijama, pa su mi ruke vezane." nastavio je provocirati ga.
Wolff se crvenio od bijesa i stida koji su se valjali njegovim umom i koji su ga potpuno preuzeli.
"Sutra ujutro da si se u paradnoj uniformi nacrtao u hotelu Adlon. Siguran sam da ti je to mjesto dobro poznato", podsmjehnuo se Canaris.
Znao je? Već je saznao za prošlu večer? Kako? Sada je njegovim venama kolao pravi pravcati strah. Osjetio je kako mu se tijelo trese.
"Sa recepcije će te prozvati. Bit ćeš cjelodnevna pratnja uglednoj Firerovoj gošći. Vozač i automobil doći će po vas u 9 sati. Toliko. Izlazi.", potpuno ga je ponizio Canaris, pobjedonosno se osmjehujući.
Dok je izlazio Wolffu su koljena klecala. Nije mogao odvojiti što je bijes, što je stid, što je nesigurnost. Ali je jasno vidio da ga je strah. Bilo ga je istinski strah Admirala. Kao da ga je probio, pročitao, iskoristio sve njegove slabosti, porazio, zgazio i sve mu to za kraj bacio u lice. Izletio je iz
zgrade. Morao je pobjeći. Morao je biti sam. Nije smio dozvoliti da ga još netko vidi u ovakvom stanju. Osjećao se kao potpuna sramota za kapetana SS-a.
Sutradan ujutro u zadano vrijeme bio je u predvorju hotela, nervozno šetkajući pred recepcijom. Sjećao se dobro svog jučerašnjeg silaska iz sobe. S nevjericom je promatrao kako se osjeća potpuno suprotno. Jučer je bio samouvjeren i snažan, danas nesiguran i nervozan. Kao da je potpuno druga osoba. Nije mogao vjerovati da se unutar njega sve tako brzo promijenilo unutar samo 24 sata. Kako? Zašto? Što je Admiral Canaris učinio? Da li je on sam nešto pogrešno napravio? Pitanja su se množila u njegovoj glavi pojačavajući osjećaj nesigurnosti i nervoze. Nije se mogao toga osloboditi. A raspoloženje u predvorju bilo je isto takvo. Oficiri i vojnici, osoblje hotela i gosti kaotično su se kretali po predvorju, svako sa svojim poslom i svako sa svojim raspoloženjem, međusobno raspravljajući, sudarajući se, svađajući se, napadajući jedni druge. Bili su izrazito nervozni i nesigurni u ono što čine, kao da ih neka nevidljiva struja baca sa jedne na drugu stranu. Činilo mu se kao da će u jednom trenutku netko povući oružje i početi pucati. Samo je to još nedostajalo.
Odjednom se žamor prekinuo. Ljudi su zastali kao da su udarili u nevidljivi zid. Podigao je pogled da vidi što im je tako naglo privuklo pažnju. Na vrhu stepenica pojavila se grupica žena. Bile su skladno odjevene, samouvjerene, sigurne i nevjerojatno lijepe. U želucu ga je stisnulo kad je među njima prepoznao Mariju Orsic pored koje je hodala Heide. O moj Bože, pomislio je. Ne znam koja je od njih ljepša, koja više zrači svojom pojavom, koja ... I poznaju se? K vragu! Sjetio se svoje noći provedene sa Heide. Na neki način nije želio da Marija sazna za njihovu avanturu. Počeo je osjećati neugodu, stid i strah. Možda me neće primijetiti pomislio je i lagano se počeo povlačiti iza stupa uz koji je stajao. Nije mu uspjelo. Već u sljedećem trenutku Heide mu je namignula i lagano napućila usne kao da mu šalje poljubac, zaputivši se prema izlazu, dok je Marija, pogleda uperenog direktno u njegove oči, išla ravno prema njemu.
"Dobro jutro, dragi!" pozdravila ga je.
Osjetio je kako je njezin pogled prodro duboko u njega i kako ga odande promatra.
"Neću te pitati kako si. Vidim," nasmijala se. "Vidiš li i ti?" upitala je i dalje ga pozorno promatrajući.
"Uh.. da.. ne.. možda" bio je u isto vrijeme zbunjen ali i sretan što je došla do njega.
"To nije odgovor koji tražim. To nije tvoj odgovor" prekinula je njegovo petljanje.
"U redu" nastavila je, "vjerojatno si shvatio da sam ja tvoj današnji zadatak, pa krenimo".
Zabacila je glavu i uperila pogled u narednika na recepciji. Ovaj se trgnuo kao oparen i pohitao prema izlaznim vratima hotela.
"Hajde, kapetane SS-a, saberi se i barem se potrudi da izgleda kao da ti vodiš" pecnula ga je, primivši ga pod ruku.
Njegovo se tijelo ispravilo i očvrsnulo, noge same krenule prema izlazu. Primijetio je da ih cijelo predvorje promatra i svi im se sklanjaju s puta. Odjednom je osjetio navalu samopouzdanja, sigurnosti, snage i ponosa. Odakle je došla sad ta sigurnost i mirnoća koju do prije nekoliko trenutaka nije imao? Da li je stvarno moguće da ona to radi? Da ona upravlja cijelom situacijom? I kako to uspijeva? Zar cijelo predvorje? Svi ti ljudi? Ponašaju se kao lutke na koncu. Koncu koji ona drži u svojim rukama. Kako je to moguće? Pitanja su mu sijevala kroz glavu.
"Ostavi se beskorisnih pitanja i razmišljanja" šapnula mu je na uho, "da si sposoban da nešto pametno zaključiš, već bi to i učinio", dodala je, zadirkujući ga.
Osjetio je njezin dah na svojoj koži. Miris njezinog parfema ulazio mu je u nosnice.
"Samo promatraj," nastavila je, "promatraj oko i unutar sebe".
Svi ti ljudi, sve unutar njega, sve oko njega promijenilo se u onom trenutku kad se pojavila na vrhu stepeništa. Ova žena potpuno upravlja situacijom i ljudima unutar nje, pomislio je. Mozak mu je odmah sugerirao kako je to nemoguće ali se on nije obazirao na to. U zadnje vrijeme vidio je toliko stvari za koje je mislio da su nemoguće a opet su se dogodile. Sjeli su u službeni automobil koji se priključio koloni koja će uzvanike prvo provozati centrom grada, ulicama okićenim zastavama, kako bi pozdravili okupljeni narod i odigrali svoju ulogu u predstavi. Nakon toga ići će do tribina za službene goste sa kojih će pozdraviti dolazak Benita Mussolinija, fašističkog diktatora Italije u posjet Adolfu Hitleru, kancelaru Njemačke. Poslije toga bio je predviđen svečani vojni mimohod.
Njemačka vojna industrija radila je punom parom, pokušavajući nadoknaditi godine poslije 1. svj. rata kada je bila strogo ograničena Versailleskim ugovorom. Čim je došao na vlast, Hitler je naredio ponovno pokretanje vojne industrije i naoružavanje, prkoseći odredbama ugovora. Kako nitko nije ozbiljnije reagirao, Njemačka je svake godine povećavala izdatke za vojsku, koristeći taj zamašnjak za sretlovit razvoj industrije. Narod je bio zadovoljan i otvoreno je izražavao to zadovoljstvo na svakoj javnoj priredbi. Kolona se polako kretala ulicama Berlina na kojima je bilo okupljeno mnoštvo. Ljudi su se tiskali kako bi barem na trenutak mogli vidjeti i pozdraviti svog Fuhrera i njegovog gosta koji će se provozati Berlinom kada sve bude spremno. Kada pozornica bude namještena, prošlo mu je kroz glavu. Marija se ugodno smjestila na zadnjem sjedištu pored njega, zavodljivo prebacila nogu preko noge, otkrila i više nego što je trebalo, zavodljivo ga pogledala i samo rekla:
"Pričaj".
I krenuo je sa pričom. Od sastanka sa njom u Abweru, preko sna u kojem mu se pojavila, ukora koji je dobio jer se raspitivao o njoj, svojih razmišljanja i negodovanja oko ekspedicije u Tibet, pogrdnog nadimka koji je dobio pa sve do sastanka i razgovora sa Brunom. Tu je zastao i progutao knedlu. Na red je došla Heide i noć koju je proveo sa njom. Postalo mu je nelagodno i najradije bi izostavio taj dio.
"Slobodno nastavi" rekla mu je nježno, "ionako znam sve. Samo provjeravam koliko možeš i želiš biti iskren sa mnom".
"Naravno da zna" pomislio je.
Ona je stajala na vratima sobe te noći. Sada je to jasno vidio. Nastavio je. Ispričao joj je potanko što su radili i kako se on pritom osjećao, pa nastavio opisivati čudne osjećaje koje je doživljavao sljedećeg jutra sve do raporta Admiralu Canarisu i fijaska koji je tada doživio. Marija ga je cijelo vrijeme pažljivo slušala pogledom uprtim u njegove oči. Kad bi se počeo gubiti, pozvala ga je da se vrati k sebi, da se ne gubi, baš onako kako je i Heide to radila. Sigurno ga je vodila kroz njegovu vlastitu priču. U njezinim očima ni u jednom trenutku nije mogao primijetiti ikakvu promjenu. Nikakve reakcije nije bilo. Iznutra ga je promatralo nešto. Nešto veliko, moćno i stabilno.
"Eto. To bi bilo to" rekao je na kraju.
U tom trenutku u njezinom pogledu se nešto promijenilo. Kao da se to nešto što ga je promatralo, povuklo. Kao da je Marija opet postala Marija.
"Zanimljivo. Nije loše, nije loše" osjetio je pohvalu u njezinom glasu.
"Sirovo i puno grešaka ali zadovoljna sam kako si to sve odradio. Naravno da ima puno mjesta za poboljšanje ali za to će ti trebati i malo dodatnih informacija koje će na neko vrijeme smiriti tvoj um koji je preopterećen količinom pitanja", nastavila je.
"Prvo, i možda najvažnije od svega je: sve što vidiš, čuješ, doživiš svojim vanjskim čulima, uostalom kao i unutrašnjim, tvoj je doživljaj, tvoje tumačenje i ne mora nužno biti niti istinito niti stvarno." rekla je.
"Kao takvo, podložno je promjeni u odnosu na to kako se mijenja tvoja percepcija" nastavila je.
"Dat ću ti primjer!" smješkala se kao da ga zadirkuje. "Kako ti je ono tvoj nadimak koji toliko ne voliš?"
"Jak." jedva je izustio, "jebeno tibetansko govedo" dodao je uz uzdah.
"Znaš" lagano je prekinula njegovo sažaljavanje samoga sebe, "ja sam porijeklom iz Zagreba u Hrvatskoj. To je dio Jugoslavije, barem još neko vrijeme", dodala je zagonetno se osmjehnuvši.
"Na hrvatskom jeziku Jak znači snažan, moćan, čvrst, dominantan, stabilan", svaku je riječ posebno naglasila.
"Jak muškarac je ono što želi svaka žena" dodala je uz značajno zavodljiv pogled.
Nagnula se prema njemu, pogledala ga u oči, uzela njegovu ruku i položila je na svoje bedro. Osjetio je vrelinu njezine kože.
"Ja obožavam jake muškarce" šapnula je kroz uzdah, "oh, kako ja samo obožavam jake muškarce", nastavila je uzdisati.
Imao je osjećaj da vodi ljubav sa njim, da ga želi, da gori od te želje da mu se prepusti.
"Obožavam!" uzdahnula je ponovno, lagano razmaknula usne, prešla jezikom po gornjoj i utisnula strastveni poljubac u njegove. Jezikom je dotaknula njegov i počela kružiti kao da se igra, kao da ga zove da joj se pridruži. U njemu je gorjelo. Pokrenula je strast i želju koja je kuljala iz trbuha prema gore. Zatvorio je oči i počeo se prepuštati. Osjetio je lagani ugriz na svom jeziku i to ga je vratilo. Sjetio se Heide i njezine želje da je ljubi otvorenih očiju. Otvorio ih je. Marija ga je ljubila isto tako otvorenih očiju. A u njima je opet vidio ono. Ono nešto što ga je netremice promatralo. Uzvratio je pogled ljubeći se s njom a u isto vrijeme promatrajući to što je i njega promatralo. Uzdahnula je, zatvorila oči i ponovno ih otvorila. Ponovno je to bila Marija.
"Oh, da" ponovno je uzdahnula ispuštajući svoj dah i njegovu vrelinu na njegove usne.
"Jak muškarac koji se ne gubi u dodirima sa ženom" ... "Kapetan SS-a. Jak!".
Odmaknula se od njega smješkajući se.
"I? Što kažeš?" upitala je.
"Hm. Pa nisam to tako vidio" odgovorio je zbunjeno.
Nije bio siguran da li je odglumila cijelu situaciju ili je stvarno bila toliko uzbuđena.
"Naravno da nisi" odgovorila je.
"Nisi imao znanje o tome" nastavila je, "a znanje je bitno", napravila je stanku ispuhujući mu dim cigarete u lice.
"Kada znaš, možeš i vidjeti. I obrnuto. Da bi vidio, moraš gledati, da bi znao moraš provjeriti to što vidiš i početi djelovati na taj način." objašnjavala je, "kad kažem djelovati, to mora biti i glavom i srcem i tijelom".
Izgovarajući te riječi, rukom ga je kucnula u čelo, dodirnula mu grudi i uhvatila za ruku.
"Sigurno si već primijetio da ako rukama radiš nešto, misleći o nečem drugome a žudeći za nečim trećim, to je idealan recept za loše odrađen posao, zar ne?" upitala ga je podižući obrvu.
"Hm, pa da, logično" odgovorio je.
Kad se bolje zamislio upravo je na potonji način odrađivao većinu svojih zadataka i nikada se nije sjetio ujediniti svoje resurse.
"Kao da pješadija napada po jednom pravcu, avijacija bombardira drugo a tenkovi napreduju trećim pravcem."
Ovo mu je bilo potpuno jasno.
"I na kraju, ovoga se trebaš stalno prisjećati, do sada si živio na jedan način a sada trebaš početi živjeti na drugi. To će u početku biti teško jer je sve u tebi već naviklo na stari način. Kao da svaki dio tebe ima svoj poseban um i radi što hoće, kada hoće i kako hoće. Tvoj zadatak je ujediniti svoje unutrašnje snage i podvrgnuti ih samo jednom zapovjedniku. Sebi."
Kolona automobila približila se tribinama podignutima na Potsdamer Platzu. Jedan po jedan zastajali su pred ulazom za visoke goste koji su se po izlasku iz automobila penjali u počasnu ložu. Nekoliko mladih SS-ovaca pomno je motrilo na uzvanike koji su izlazili iz automobila. Sturmfuhrer Muller u njihovom društvu oštro je odmjerio Wolffa. Nakon njega pogledao je u Mariju koja mu je uzvratila pogled. Iskusni agent Abwhera zbunio se, zacrvenio, spustio pogled i samo im mahnuo rukom da prođu. Wolff ga nikada prije nije vidio tako zbunjenog, tako nemoćnog. Kao da je bio presječen na pola. Marija je uhvatila Wolffa pod ruku, uputila mu značajan pogled i nasmiješila mu se krajičkom usana. Očigledno je da je uživala u moći koju ima nad muškarcima, zaključio je.
Popeli su se na tribinu i zauzeli mjesta do kojih ih je odveo stožerni narednik. Marija je izvadila cigaretu i pričekala da je Wolff uslužno, kako i dolikuje kapetanu SS-a, pripali.
"Dakle" započela je. "Onaj tvoj san, u kojem si me vidio, bio je kao i ostali, ili?" zapitala je.
"Nije" odgovorio je.
"Nikada prije nisam sanjao a da mi je netko u snu rekao da je to san. Bio je čudan osjećaj, sanjao sam ali sam po prvi puta posumnjao da je to bio san. Inače nikada nisam mogao osjetiti tu sumnju. Svi snovi izgledaju tako stvarno dok traju. Tek kad se probudim shvatim da sam samo sanjao".
"Znaš", prekinula ga je, "potpuno je moguće naučiti kako primijetiti da si u snu. Obično se ljudi u tom trenutku probude jer dožive vrstu šoka koji ih izbaci iz sna. Nije predviđeno da ljudi budu budni unutar sna", nastavila je: "Ako uspiješ ostati u snu a biti svjestan da spavaš možeš u potpunosti kontrolirati svoj san. Možeš raditi što želiš i kako želiš, možeš mijenjati okolinu ili tematiku sna kako ti je drago. Trebao bi to probati. Vrlo je zanimljivo i zabavno," rekla je, lagano mu namignuvši.
Adolf Hitler i Benitto Mussolini Berlin 1937.g.
U sljedećem se trenutku vreva oko njih pojačala. Ljudi su počeli ustajati sa svojih stolica. Mnoštvo okupljeno preko puta ulice počelo je mahnito mahati zastavicama i pokazivati u smjeru središnje svečane tribine na čijim su se stepenicama pojavili Hitler i Mussolini u društvu s najvišim dužnosnicima Reicha. Hitler je bio odjeven u jednostavnu sivu vojnu uniformu s crvenom trakom sa svastikom na rukavu. Osim trake, jedino što se na njoj isticalo bio je veliki crni križ pričvršćen na poklopac lijevog džepa, točno u visini srca. Sa druge strane Mussolinijeva uniforma bila je nakićena odličjima, kapu je lagano nakrivio na glavi, bio je opasan kožnim opasačem koji je jednom naramenicom prolazio kroz epoletu na ramenu. Njegovo lice bilo je oštrih crta, jake i izražene čeljusti, stisnutih usana. Iako je izvana izgledao smireno, Wolff je primijetio da mu je nelagodno i da je očito impresioniran predstavom koju je za njega organizirao domaćin. Hitler se, za razliku od njega samo lagano smješkao očigledno uživajući u svojoj nadmoćnoj poziciji. Bez obzira što je Mussolini izgledao otmjenije, Hitler je bio taj čija je magnetičnost pokretala cijelu svečanost.
"Pogledaj ga" šapnula mu je Marija.
"Kako se osjećaš, što vidiš?" upitala ga je.
"Taj čovjek zrači nečim snažnim" odgovorio je, "teško mogu skrenuti pogled sa njega. Ništa drugo mi ne privlači pažnju. Imam osjećaj da ga moram gledati, da ga moram slušati. Izgleda kao neko božanstvo koje se spustilo među nas," brzo je nabrojao.
"To je taj magnetizam koji zrači iz njega" objasnila je Marija.
"On jako dobro zna što radi, vrlo je fokusiran na rezultat koji želi postići" nastavila je.
"A ovaj Talijan", ubacio se Wolff, "očigledno glumi i nema to u sebi. Čak pokušava kopirati Fuhrera. Ne izgleda mi uvjerljivo" zaključio je.
"Da, u pravu si", odgovorila je Marija, "nedostaje mu nešto, slažeš se?"
"Upravo tako" odgovorio je. "Ne znam kako kako to nazvati ali vidim da Fuhrer ima nešto što Talijan nema".
"Kao da iza Fuhrera stoji nešto s čime on surađuje i koristi to s točno određenim ciljem, dok kod Mussolinija toga nema?" upitala je.
"Da, da", odgovorio je, "i meni to tako izgleda"
"Kao da kroz Fuhrera prolazi neka sila za koju on zna da postoji, surađuje sa njom i upotrebljava je da bi manipulirao okolinom?" navodila ga je dalje.
Kimnuo je glavom.
"I kod Mussolinija se može vidjeti ista sila, ali ona upotrebljava njega, on ništa ne zna i zapravo..." zastala je, "njega kao da nema. Sve se samo odvija".
Stisnuo je usnice. Nije baš najbolje shvatio što je govorila, ali nije mogao naći ništa u njezinim rečenicama što bi bilo suprotno onom što vidi i osjeća.
"Znaš", nastavila je, "ljudi u snu su toliko zauzeti svojom pojavom i svojim doživljajima da propuštaju vidjeti ono što se događa izvan njihovog sna".
Razmišljao je o stvarima koje mu je govorila. Um mu se otvoreno suprotstavljao tvrdoglavo odbijajući povjerovati u to što čuje i vidi, ali osjećaj mu je govorio da tu ipak ima nečeg. Kao da je namjerno bušila rupe u njegovoj svakodnevnoj percepciji imajući uvijek spreman jednostavan primjer kojim bi dokazala istinitost svoje tvrdnje. To je stvaralo zbunjenost u njemu, jer je vidio da dosta stvari u koje je vjerovao zdravo za gotovo, postaju drugačije ako se promjeni pozicija sa koje gleda. Kao da mu se otvarao novi svijet koji je oduvijek bio tu ali ga nije primjećivao. Ta žena je bila jača i sposobnija od njega, što mu se u početku nije sviđalo, ali ga je sa druge strane privlačila ideja da i sam nauči gledati stvari kao ona. Da i sam nauči raditi stvari koje ona radi. Zbunjenost se počela povlačiti i ustupati svoje mjesto odlučnosti. Da, prihvatit će sve što ona govori i raditi kako ona kaže i svaku njezinu tvrdnju pokušati sam sebi dokazati.
Vojni mimohod je već počeo. Ulicama su se kretale kolone vojnika noseći zastave sa svastikama udarajući petama po asfaltu. Ritmičnost njihovog stupanja djelovala je hipnotički na sve prisutne. Negdje sa strane vojni orkestar je svirao koračnicu koja je dodatno pojačavala efekt. Iako mu je tijelo bilo napeto, Wolff je osjetio kao da lagano pada u neki san, kao da mu se preko očiju spušta mrena. Slike su postajale mutne, zvukovi su se počeli stapati u jedan. Stisak Marijine ruke podsjetio ga je da uloži napor i otrgne se od te hipnoze.
"Možeš li mi odgovoriti sa sigurnošću", prošaputala je, "Sada i u ovom trenutku", duboko udahnula i ispustila svoj vreli dah na njegovo uho.
Spavaš li i sanjaš sada ili je ovo stvarnost?"
Kakvo pitanje, pomislio je, naravno da je stvarnost i počeo odgovarati.
njemački vojni mimohod Berlin 1937
"Hm, pa.. ovaj... naravno... čini mi se... da je stvarnost." jedva je procijedio.
Čekaj! Kako? Odakle ta nesigurnost? Tu smo na trgu, gledamo vojni mimohod, sve je stvarno a opet... Nije više osjećao sigurnost u vlastiti odgovor. Posumnjao je u ono što vidi vlastitim očima. U ono što čuje vlastitim ušima. Pogledao ju je zbunjeno.
"Kako to misliš? Naravno da je stvarnost" odgovorio je nešto sigurnije.
Potvrdio je odgovor koji je njegov um naučio.
"Da, jest, definitivno" potvrdno je kimnuo glavom kao da i sebe i nju želi uvjeriti da stvarno tako misli i osjeća.
"Nisi baš potpuno siguran?" upitala je i uputila mu onaj zavodnički zločesti pogled.
"Hm, naravno da jesam" odgovorio je.
Čak se i njemu samom odgovor učinio lažnim. Ona se samo nasmiješila.
"Dakle", nastavila je igrati se s njim, "u toj tvojoj stvarnosti nemoguće je da na trenutak zaustavim ono vozilo?" pokazala je glavom prema oklopnom polugusjeničaru koji je upravo prolazio ispred tribine. Na njemu je sjedilo 6 vojnika u punoj ratnoj spremi. Komandant vozila stajao je uspravno na poziciji suvozača, visoko podignute desnice okrenute prema tribini. Vozač je savršeno održavao razmak u odnosu na vozilo ispred sebe. Cijela kolona je izgledala kao jedna savršena mašina sastavljena od dijelova koji svaki radi svoj posao.
"Kako to misliš?"
Bio je zbunjen i počeo je primjećivati strah unutar sebe. Marija ga je oštro pogledala u oči. Sledio se. Crnilo njezinih zjenica razlijevalo se po njezinim očima i kao da je proždiralo plavi prsten šarenice. A iz tog crnila ponovno ga je promatralo ono. I tražilo odgovor.
"Prekini sa zbunjenošću i strahom, kapetane", oštro mu je naredila, "da ili ne! Odmah."
"Pa..." započeo je.
"Da ili ne" prekinula ga je.
Njezin glas kao da je odzvanjao trgom. Kao da je potisnuo sve ostale zvukove. Njezine potpuno crne oči sjekle su sve unutar njega. Sve misli, osjećaje, asocijacije, projekcije. Sve osim njezinog pitanja. Da ili ne. Nije mu ostavila niti jednu mogućnost da se izvuče.
"Ne" odgovorio je.
Nije mogao odvojiti pogled od nje.
"U redu," rekla je.
Ono u njezinim očima lagano se povlačilo.
"Pogledaj," glas joj je opet zvučao normalno.
Vozilo je stajalo, zaustavljeno nekoliko desetaka metara od tribine. Komandant je nešto govorio vozaču, panično pokušavajući ponovno pokrenuti polugusjeničara. Vojnici su zbunjeno i posramljeno sjedili na svojim mjestima. Sljedeće vozilo ih je zaobišlo. Pa i ono sljedeće. Wolff je
bio preneražen. Nije mogao vjerovati svojim očima. Kako je to učinila? To je nemoguće. Pogledao je oko sebe. Neki ljudi su se smijali, neki bili zabrinuti, neki uopće nisu ni primijetili da polugusjeničar stoji na mjestu. Nakon nekoliko trenutaka vozač je ipak uspio ponovno pokrenuti vozilo i nastaviti, dok nije zamaknuo za ugao ulice. Situacija se u trenutku smirila i sve se vratilo u normalu. Mimohod se nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Wolff je samo sjedio. Zbunjen i razbijen još uvijek u šoku od onog što je doživio. Nakon nekog vremena usudio se podići pogled prema Mariji. Ona je u međuvremenu pripalila cigaretu i pravila kolutove od dima. Primijetila je njegov pogled.
"Cigaretu kapetane?" upitala ga je nudeći mu jednu od svojih iz tabakere.
Drhtavim prstima jedva je uspio isčeprkati jednu i staviti je u usta. Pripalila mu je i namignula. Njegov pogled je skrenuo prema centralnoj tribini. Hitler i Mussolini su nešto pričali jedan drugome. Ostali su ih slušali ili i dalje promatrali mimohod. Jedan čovjek u crnoj uniformi direktno je gledao u pravcu Wolffa i Marije te nešto došaptavao svojim suradnicima. Bio je to šef SS-a Heinrich Himmler. I izgledao je vrlo ljutit.
Add comment
Comments