"Ne budi pekmezast, kapetane SS-a! U ovoj igri ima različitih figura. Nekoga mora dopasti uloga običnog pješaka. Ne umišljaj si da si ti nešto drugačiji. Samo još nije došlo vrijeme da te neka jača figura pojede ili da te igrač koji igra sa tobom žrtvuje."
Unutar sebe Wolff je osjećao nemir, nesigurnost i nešto straha. Osim svojih lažnih putnih isprava i pisma preporuke za Bečki muzej, nije imao ništa čime bi mogao potvrditi da je na tajnom zadatku. Njegovi pravi dokumenti, naređenja, naoružanje i uniforma trebali su mu biti diplomatskom poštom dostavljeni u Beč. Tako mu je bilo rečeno na zadnjem informativnom sastanku sa Hansom Osterom u Abwehru. Vjerovao je da nije u direktnoj opasnosti od Gestapovih agenata koji su ušli u vlak, ali mu situacija nije bila ugodna. Ukoliko nisu bili striktno obaviješteni o njegovom lažnom identitetu i njegovom zadatku, mogli su mu izazvati probleme. Dovoljno je bilo da ga skinu sa vlaka i počnu dodatno provjeravati. Imao je izrečitu zapovijed da nikome i u ni jednoj situaciji, bez obzira na cijenu, ne smije odati svoj pravi identitet, pa bi takva dodatna provjera rezultirala kašnjenjem u rasporedu i otvarala je vrata drugim nepredviđenim okolnostima. Ta mu se mogućnost nikako nije sviđala i želio ju je izbjeći. Morao je uložiti popriličan napor kako bi se odvojio od svega toga. Jasno je vidio da mu je netko ili nešto nametalo novu situaciju na koju nije računao. I to mu je izazivalo nelagodu. Kako je naučio, morao je prihvatiti obje krajnosti situacije, ostati priseban i miran, pažljivo promatrajući vlastite reakcije i jednostavno čekati da vidi što će se dogoditi, uz stalnu usmjerenost prema cilju da bez ikakvih problema i na vrijeme izađe iz vlaka na kolodvoru u Beču. Osim toga, ova mu je nenadana situacija mogla biti i od koristi. I njegov pratitelj se mora prilagoditi tome i na temelju toga kako će to učiniti, Wolff bi mogao zaključiti za koga točno radi.
Vratio u kupe i sjeo na svoje mjesto. Dok je ulazio, žena preko puta njega, podigla je pogled sa knjige koju je čitala. Nešto je bilo neobično u njezinom pogledu koji je bio podozrivo, izazivački, strog i nimalo ugodan. Debeljuškasti brko meškoljio se na susjednom sjedištu, nervozno brišući naočale, pogledavajući čas njega, čas nju. I on je bio vidno uznemiren. Cijela je atmosfera u kupeu bila izrazito napeta. Kao da se nešto sprema dogoditi. Vlak je konačno ponovno krenuo. Sljedeća stanica je bila u gradiću Freilassingu, na samoj granici Njemačke i Austrije a do tamo im je trebalo nešto više od dva sata. A vrijeme je sporo prolazilo. Zatvorio je oči i u glavi radio tehniku koju mu je Marija pokazala a koju je koristio uvijek kad bi se osjećao nervozno i nesigurno. To ga je dodatno smirilo, vratilo mu sigurnost i samopouzdanje te ga odvojilo od osjećaja straha i uzbuđenosti. Uspio se u potpunosti isključiti od vanjskog svijeta davši naredbu svojim čulima da mu signaliziraju čim se otvore vrata od kupea, bez obzira kada i zbog čega. Nakon nekog vremena, samo je dobio impuls da otvori oči.
Žena preko puta sjedila je isto mirno i uspravno, zatvorenih očiju, kao da spava. Nekoliko sekundi nakon njega i ona je otvorila oči. Gledala je ravno u njega. Pogled joj je bio prijeteći i imao je osjećaj da će ga već u sljedećem trenutku napasti. Otklonio je nelagodu koja mu se pojavila i nije skrenuo pogled. Nešto unutar njega se budilo i penjalo mu se uz kralježnicu, rušeći na svom putu sve što je ostalo od straha i nesigurnosti. Njezine su oči postajale sve tamnije i tamnije. Nakon nekoliko dugih sekundi, činilo se kao da se crnilo razlilo i potpuno počelo ispunjavati njezine bjeloočnice. Wolff je ovog puta bio spreman. Sve što je taj prizor izazvao, samo je propustio da prođe kroz njega. U sljedećem trenutku vrata kupea su se otvorila. Na njima je bio agent u crnom baloneru sa crnim šeširom na glavi. Iza njega su stajala dva SS-ovca u crnim uniformama. Izgledali su vrlo opasno.
"Vaše papire" bez pozdrava je naredio agent.
Wolff je ostao nepomično sjediti promatrajući ženu ispred sebe. Njezine su oči ponovno bile normalne. Sa svoje lijeve strane osjetio je meškoljenje debeljuškastog brke, koji je kopao po džepovima tražeći papire. U gotovo isti čas, i dalje ne skidajući pogled jedno sa drugog oboje su posegnuli za dokumentima i pružili ih čovjeku u crnom. Nekoliko dugačkih minuta agent Gestapo-a prelistavao je njihove papire i pogledavao prema njihovim vlasnicima. Vladala je neugodna tišina i napetost.
"Herr Sterlitz, kuda putujete i zašto?" upitao je nakon nekog vremena.
"Putujem u Beč. Poslom." kratko je odgovorio Wolff.
"Vi, frulein Reinhardt?" upitao je potom ženu.
"Beč" kratko je odgovorila, ne skidajući pogleda sa Wolffa.
"Sve vam jasno piše u mojim papirima, gospodine", dodala je hladno i službeno.
"Da, da. Jasno piše" ponovio je agent njezine riječi.
U njegovom se glasu osjetila nesigurnost i povlačenje.
"Vi?" nastavio je agent, ponovno zauzimajući tvrd i napadački stav.
"U Salzburg, poslovno, trgovac sam i idem na poslovni sastanak sa klijentom tvrtke koju zastupam", odgovorio je debeljko, zamuckujući.
Ponovno je nastupila napeta tišina.
"Izvolite svoje papire, sve izgleda u redu", rekao je agent pružajući im svakome ponaosob dokumente.
Žena se nagnula prema agentu, prihvaćajući ih. Pri tom se približila Wolffu koji se isto tako nagnuo da prihvati svoje.
"Znam tko ste", šapnula je, "pozdravlja vas Admiral Canaris".
Wolff je ustuknuo iznenađen, prihvatio svoje dokumente od agenta i sjeo nazad na sjedište. Nervoza i nesigurnost ponovno su se pojavili. Žena je također sjela. Oči su joj zlokobno zaiskrile. Agent se okrenuo prema vratima spremajući se da izađe.
"Gospodo", podigla je kažiprst, "samo trenutak!"
Gestapovac je zastao i polagano se okrenuo.
"Da?"
Polagano je ispružila palac na ruci, sa već podignutim kažiprstom, oblikujući slovo L.
"Iako izgleda da je sve u redu, nije tako", polako je odgovorila, gledajući u Wolffa.
"Kako to mislite, gospođice?" upitao je agent.
Dvojica SS-ovaca napravila su korak unazad. Ruke su im se približile drškama pištolja koje su imali za pojasom. Žena je lagano, teatralno, spojila vrh ispruženog palca i kažiprsta formirajući krug. Svi su u kupeu bili usmjereni na to što je radila i govorila. U potpunosti je vladala svime oko sebe. Čak se činilo da svaki udarac kotača kompozicije koji je dolazio izvana, prati ritam njezinih riječi i pokreta. Wolffu je svaka sekunda izgledala kao vječnost. Osjetio je kako mu volja kopni, kako ga situacija preuzima. Misteriozna crna žena kao da je zavladala cijelim prostorom i ljudima unutar njega.
Kroz glavu mu je u djeliću sekunde proletjelo sjećanje na sličnu situaciju. Kad je Alfred Rosemberg u baru hotela Adlon na sličan način preuzeo kontrolu nad njim. Isto tako sjetio se načina na koji je, uz pomoć Heide i Vrila uspio preokrenuti situaciju. Nešto je u njemu, a nad čime očito nije imao svjesnu kontrolu, samo prizvao osjećaj koji je tada imao i spustilo ga u njega.
"U ovom kupeu postoji čovjek koji nije ono za što se predstavlja", polako je rekla i dalje držeći podignutu ruku sa spojenim palcem i kažiprstom.
"Tko je on, gospođice?" upitao je agent, nervozno gledajući čas Wolffa, čas brkatog debeljka.
SS-ovci su polako izvlačili svoje Lugere.
"Ne očekujete valjda da obavim cijeli vaš posao?" posprdno mu je odgovorila, spustila ruku i udobno se smjestila u sjedalu.
"Na vama je da to otkrijete", dodala je i zaklopila oči.
Njezina namjera je bila izvršena i kao da je prepustila situaciju da se dalje odvija sama od sebe. Wolff je duboko udahnuo i usmjerio se unutar sebe. Jasno je vidio što je upravo učinila misteriozna, crna žena. Nametnula je volju situaciji i situaciju svim prisutnima. Sada on mora odgovoriti na to. Nametnuti svoju volju i riješiti problem u kojem se našao. Iako nije bio potpuno siguran kako, odlučio je da to učini.
"Ajmo, vas dvojica, ustajte i pođite sa nama. Ukoliko bilo što pokušate bit ćete ustrijeljeni na licu mjesta. Schnell, schnell!" povikao je agent i glavom pokazao svojoj pratnji da se pokrene.
Uhvatili su prvo debeljka, osovili ga na noge izgurali ga kroz vrata kupea. Wolff je mirno ustao. Drugi SS-ovac ga je grubo uhvatio za ruku, izokrenuo mu je iza leđa i pritisnuo cijev svojeg Lugera u njegovu kralježnicu.
"Idemo, brže, brže!"
Odvodili su ih prema kraju vlaka i ubacili svakog u svoj kupe.
"Sjedite tamo do prozora" naredio je SS-ovac Wolffu dok je on ostao stajati na vratima kupea sa Lugerom i dalje uperenim u njega. Mirno je sjeo, ruke položio u krilo, spojio prste i palčeve i nastavio sa vježbom smirivanja uma koju mu je pokazala Marija. Iako su mu kroz glavu prolazile svakakve misli i asocijacije, koje su u tijelu proizvodile različite senzacije, sve je to odbacivao i nastojao ostati miran i stabilan. Situacija se odvijala takva kakva jeste i duboko unutar sebe nije osjećao nikakav poriv da nešto učini. Minute su sporo prolazile, što mu je i odgovaralo jer je vidio da je svakom minutom provedenom u smirenom stanju, sve snažniji, sve stabilniji i sve odlučniji da se cijela situacija okrene njemu u korist.
Fokusirao se na sliku sebe, kako izlazi iz ovog vlaka u Beču i odbacivao bi bilo kakve druge scenarije koje mu je um pokušao namnetnuti. Nije bio siguran koliko je vremena prošlo kada je začuo otvaranje vrata kupea.
"Izlazi!" doviknuo mu je SS-ovac sa uperenim pištoljem.
Na vratima su stajala još dvojica koja su ga imala sprovesti u kupe konduktera koji su agenti i SS-ovci zauzeli kao svoj privremeni štab za operaciju u vlaku. Grubo su ga gurnuli u stolicu, nasuprot stolu za kojim je sjedio agent Gestapo-a, očito vođa ove operacije.
"Dakle..." počeo je agent.
"Herr, Sterlitz?" upitao je podižući obrvu.
"Imali ste dovoljno vremena da razmislite. Što imate za reći?"
"Ništa više od onog što sam već rekao vašem kolegi", odgovorio je Wolff gledajući ga direktno u oči.
"Putujem u Beč na simpozij kustosa nacionalnih muzeja a po nalogu mog šefa."
"I to je sve, herr Sterlitz?" ponovno je upitao agent.
"Sigurni ste da je to sve?"
Način na koji je izgovarao njegovo lažno prezime, Wolffu je jasno pokazivao da agent zna da to nije istina i da ga pokušava manipulacijom natjerati da kaže više, da otvori karte.
"Apsolutno", kratko je odgovorio Wolff, "osim ukoliko imate neko preciznije pitanje", pecnuo ga je.
"Dobro, dobro. Kako god želite, Herr Sterlitz", zlobno se cerio agent.
"I čovjek koji je sjedio prije Vas u ovoj stolici isto je tako tvrdio da nema što dodati, pa sam bio primoran pozvati kolegu. Znate, on je vrlo vješt u uvjeravanju ljudi da budu malo iskreniji."
Na licu mu je i dalje titrao zluradi osmjeh. Otvoreno je prijetio.
"Dragi gospodine", mirno mu je odgovorio Wolff, "ja samo radim svoj posao, a vi samo nastavite sa svojim".
Činilo mu se da je pročitao igru koju je agent igrao. Vjerojatno je znao tko je i zašto je ovdje, ali nije imao načina da to potvrdi osim ako mu Wolff sam ne kaže više.
"U redu, kako god želite, herr Sterlitz. Hans!" povikao je.
Prošlo je nekoliko dugih sekundi prije nego što su se vrata susjednog kupea otvorila. Na njima je stajao krupan SS-ovac. Imao je samo donji dio crne uniforme i bijelu košulju na kojoj je Wolff primijetio tragove krvi.
"Javohl, herr Mayer", odgovorio je ulazeći i pri tome pogledao prema Wolfu.
"Zvali ste?"
"Da. I ovaj čovjek, kao i onaj prethodni ne odustaje od svoje priče. Vjerujem da ćeš i u ovom slučaju uspješno pomoći da se dotični prisjeti i nekih detalja koje je izostavio", rekao je agent ne skidajući sadistički osmjeh sa lica.
"Javohl, herr Mayer" odvratio je div.
Lagano, teatralnim pokretima počeo je na ruke navlačiti crne rukavice. Dvojica SS-ovaca koje je mogao osjetiti iza svojih leđa napravili su po korak unaprijed i približili mu se. Odjednom, Wolff je naglo podigao ruke, koje su mu do tada mirno počivale u krilu i mašio se za unutrašnji džep kaputa. SS-ovci iza njega naglo su ustuknuli, ruke su im poletjele prema pištoljima. Div je napravio nagli korak u stranu, dok je Wolff, sa rukom još uvijek zavučenom u unutrašnji džep, naglo ustajao i krenuo prema agentu. U agentovim očima ugledao je paniku. I to ga je zabavljalo. Osjećao se kao apsolutni gospodar ove situacije i u trenu je odlučio da to i provjeri. Iako je znao da dvojica iza njega izvlače pištolje, unio se agentu u lice i lagano počeo izvlačiti ruku ispod kaputa. Kad mu se šaka počela pojavljivati, naglo je trznuo rukom, izvukao cigaretu, stavio je agentu pod nos i upitao:
"Imaš li, možda, vatre?"
"Verdamnt." procijedio je agent.
Ruka mu je automatski poletjela u džep kaputa iz kojeg je izvadio upaljač.
"Vi ste potpuno ludi, herr Sterlitz", zamuckivao je ali i pripalio Wolffovu cigaretu.
Ovaj se lagano okrenuo i vratio u stolicu, usput uputivši prezrive poglede dvojici sa isukanim Lugerima. Sjeo je.
"Dakle?" podigao je obrve i pogledao agenta koji je i sam sjeo u stolicu, pokušavajući se smiriti.
"Gdje smo ono stali?"
Agent je šutio i dalje pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Stražari i Hans su samo zbunjeno gledali prema njemu. Čekali su naredbu i nije im bilo jasno što se dogodilo i što sljedeće učiniti. Prošlo je više od minute prije nego što je agent digao pogled.
"Gospodine Sterlitz. Slobodni ste da se vratite u svoj kupe. Ispitivanje je završeno."
Ipak, nije izdržao a da se ne opravda. Samome sebi i svojim ljudima.
"Jedan naš kolega potvrdio je vaš identitet i vašu misiju," rekao je dvosmisleno.
"Isto tako, osoba iz vašeg kupea, ispostavilo se, je židovski krijumčar koji je ilegalno pokušao prebaciti nakit i vrijednosne papire iz Reicha u Beč. Sve je priznao i bit će najstrože kažnjen. Morali smo utvrditi da Vi niste njegov pomagač", procijedio je kroz zube.
"Heil Hitler!"
"Heil Hitler" odgovorio mu je Wolff, ustao, prošao pored dvojice SS-ovaca, koji su još uvijek zbunjeno stajali pored vrata i izašao. I sam je osjetio navalu zbunjenosti, koju je uspio nekako prikriti i uputio se prema svom kupeu. Bilo je tu i snažne ljutnje i bijesa usmjerenih prema ženi koja je zakuhala cijelu ovu situaciju. Ljutito je otvorio vrata kupea i sjeo nasuprot njoj. Imala je zatvorene oči i izgledalo je kao da spava, ali je Wolff znao da to nije tako.
"Dakle." počeo je. "Nadam ste da ste zadovoljni svojom predstavom. Upravo ste osudili jednog čovjeka na smrt. I to vjerojatno nevinog, koji je samo pokušavao spasiti sebe i svoj imetak. Sigurno ste ponosni na to", bijesno je nastavio.
Ona je polagano otvorila oči i prezrivo ga pogledala.
"Ne budi pekmezast, kapetane SS-a." odgovorila je posprdno.
"U ovoj igri ima različitih figura. Nekoga mora dopasti uloga običnog pješaka. Ne umišljaj si da si ti nešto drugačiji. Samo još nije došlo vrijeme da te neka jača figura pojede ili da te igrač koji igra sa tobom žrtvuje. Isto tako, nemoj sada ovdje glumiti nekakvog altruističnog pacifista. Nekoga tko je zabrinut za sudbinu drugih ljudi. Pih!"
Nastavila je sjeckati njegovo samopouzdanje i sigurnost.
"Ljut si i bijesan jer si ti bio u problemu a ne zbog nekog židovskog krijumčara".
Njezine su oči već bile skoro potpuno ispunjene crnilom.
"Uostalom, nisam ga ja osudila na smrt. Ti si!"
Crnilo iz njezinih očiju sijevnulo je i ošinulo ga. Uputila mu je još jedan prezrivi pogled. Izgledalo je da ga ne smatra vrijednim svoje pažnje.
"Ja? Kako... " pokušao je nastaviti.
Djelićem uma morao se složiti sa njezinom tvrdnjom. On je odlučio da se izvuče iz neugodne situacije ne pitajući za cijenu i tko će ju platiti. Pojavio se osjećaj krivnje. Ljutnja i bijes koji su do tog trenutka bili usmjereni prema njoj okrenuli su se prema njemu samome. A ona, kao da je cijelo vrijeme bila nekoliko koraka ispred njega i njegovih reakcija.
"Nisam raspoložena za nastavak ovog razgovora" prekinula ga je i prije nego što je mogao nešto suvislo izgovoriti.
"Idiot!" promrmljala je više sebi u bradu i ponovno zatvorila oči, ostavljajući Wolffa da pokuša shvatiti što se dogodilo.
Kako je moguće da ga je tako brzo potezno matirala? Iako se trudio, nikako nije mogao a da se ne složi sa svime što je rekla. Tko je ona? Zašto je namjerno izazvala ovu situaciju? Za koga radi? Što joj je namjera i cilj? Iako mu se do prije par minuta činilo da potpuno vlada situacijom, sada se
osjećao izgubljenim i poraženim. Izletio je iz kupea i pohitao prema restoranu. Trebao je piće i cigaretu da se ponovno smiri. Krajičkom oka vidio je svog tajanstvenog pratitelja kako razgovara sa jednim od agenata Gestapo-a. Barem je sada znao za koga taj radi. Kiselo se nacerio samom sebi dok je uzimao prvi gutljaj schnapsa za šankom. Situacija je istjerala na vidjelo činjenicu da je pod prismotrom Gestapo-a ali se istovremeno pojavila i gomila pitanja vezana za misterioznu i lijepu gđicu Reinhardt. Lakoća sa kojom je proizvela situaciju i nametnula ju ostalima te brzina i način na koji ga je porazila nakon toga, jasno su ukazivali na činjenicu da je ona jedan od jačih igrača koji se pojavio na ploči i da će se tek morati otkriti njezina uloga.
Bijele pahulje snijega brzo su prolazile pored prozora vlaka koji je hitao kroz noć. Kapljice vode na prozoru, nastale od pahulja koje su bile uhvaćene na njegovu površinu, putovale su sa jedne strane prozora prema drugoj. Kuće, automobili, rasvjeta, krajolik, sve je izgledalo kao na filmskom platnu. Pejzaži su se izmjenjivali jedan za drugim. Zvučna kulisa ritmičnih udaraca kotača vlaka povremeno je bila prekidana oštrim piskom lokomotive. Na njemačko-austrijskoj granici nije bilo nikakvih problema. Austrijanci su samo nezainteresirano pregledali njegove papire i nisu postavljali nikakva pitanja a žena preko puta njega se sve do svog izlaska ponašala kao da on i ne postoji. U kupeu je bio polumrak i bio je u njemu sam. Gospođica Reinhardt izašla je u Salzburgu, a debeljuškastog brku više nije vidio otkada su ga odveli SS-ovci. Bio je već umoran od svih pitanja koja su mu tijekom vožnje prolazila kroz glavu, tako da je bio sretan kad je u kupeu ostao sam i iskoristio je svo preostalo vrijeme da se odmori i opusti. Tijelo i čula su mu bila mirna i nije osjećao nikakve znakove straha, zabrinutosti i uzbuđenja. Vrlo je često bio na granici sna i nije bio siguran koliko je od ostatka putovanja prespavao. Kako se vlak počeo približavati glavnom željezničkom kolodvoru u Beču, tako su mu se čula polagano budila i izoštravala. Dan još nije bio gotov, kao da je upozoravao sam sebe dok se vlak lagano zaustavljao. Uzeo je svoj kovčeg, obukao baloner, stavio šešir na glavu i pridružio se rijeci ljudi koja je silazila iz vagona. Uskoro se utopio u masi koja se komešala na peronima i u zgradi glavnog kolodvora. Sve je naoko bilo uobičajeno i svakidašnje, ali je on negdje u pozadini osjećao napetost i nervozu koja je dolazila iz okoline.
Taksijem se zaputio u centar, prema hotelu Imperijal čije ga je luksuzno, ukrašeno i lijepo osvjetljeno zdanje podsjetilo na hotel Adlon u Berlinu. U trenutku su mu kroz glavu prošle sve dogodovštine koje je u tom hotelu doživio u zadnje vrijeme i samo se nasmiješio pri pomisli da je Imperial u Beču nova pozornica za nove koje ga očekuju. Smjestio je stvari u hotelsku sobu i spustio se u bar. Prebacio je baloner preko stolice nasuprot sebi, šešir položio na sjedalo, naručio kriglu piva i Sacher tortu, otvori tabakeru i zapalio cigaretu, postavljajući pri tome svaku stvar na točno određeno mjesto kako bi privukao svoj kontakt da mu priđe. Nije trebao dugo čekati. Njegova čula i um, ponovno su točno predvidjela muškarca koji mu je prišao. Bio je visok i snažan, vrlo markantan, sa velikim ožiljkom preko cijelog lijevog obraza.
"Dobro večer, gospodine", pozdravio ga je, promatrajući ga pozorno svojim maslinasto zelenim očima.
"Mogu li Vas zamoliti za jednu cigaretu? Ako se ne varam, to je pravi američki duhan".
"Naravno gospodine, samo se poslužite", odgovorio je Wolf.
"Zanimljivo je sresti pravog poznavaoca duhana" nastavio je unaprijed pripremljen razgovor koji je služio da se obojica uvjere kako su prave osobe koje se trebaju sresti.
"Od američkog duhana, veći je užitak samo u pravoj austrijskoj Sacher torti" odgovorio je ovaj.
"Sjedite i poslužite se mojom", odgovorio je Wolff, "meni ne odgovara u kombinaciji sa njemačkim pivom" zaključio je šifrirano upoznavanje.
"Otto", kratko je prošaputao agent dok je sjedao u stolicu nasuprot njemu.
"Prate Vas", dodao je.
"Znam", odgovorio je Wolff, "Gestapo. Zasada ne izgleda kao problem, samo me drže pod prismotrom."
"Vidjet ćemo, vidjeti", odvratio je Otto sumnjičavo.
"Mnoge stvari još se nisu otkrile, kapetane", nastavio je.
"Moramo biti oprezni a i imamo dosta posla. Ispod kreveta u vašoj hotelskoj sobi nalazi se kovčeg sa vašim naoružanjem i uniformom. Za početak pištolj, teška artiljerija je za kasnije. Sutra ujutro imate sastanak sa našim agentom u Palači Hofsburg. Iz sobe ćeš izaći u 7 sati i stepeništem za poslugu se spustiti na stražnji ulaz hotela, tamo će te čekati taksi. Za pripremu i planiranje akcije u muzeju imate 24 sata. Navečer u 22 sata se nalazimo u restoranu hotela gdje ćemo se sastati sa još nekim našim ljudima. Organiziran je bal pod maskama, sve potrebno naći ćete u ormaru u svojoj sobi. Prekosutra imamo sastanak sa čelnicima stranke gdje ćemo dobiti nove zadatke i informacije. Imate li dodatnih pitanja?"
Otto Skorzeny, agent Abwhera, Beč
"Što je sa Gestapom?" upitao je Wolff.
"Njih prepusti meni" odgovorio je Otto.
"Skloniti ću ih sa puta kad god to bude potrebno".
"Kako ću vas naći na maskenbalu?"
Otto se zagonetno smješkao i podigao obrvu.
"Ne tražite nas, mi ćemo pronaći Vas. Sretno!" dodao je, ustao, te se sigurnim koracima udaljio iz bara.
Wolff je još neko vrijeme sjedio u baru, pijuckao pivo i pušio, prisjećajući se posljednjih Marijinih riječi kad su se rastajali: "Ne traži nas. Kad dođe vrijeme mi ćemo pronaći tebe".
Vrijeme je izgleda, došlo.
Add comment
Comments