"Odlično", rekla je, "upravo si putovao kroz vrijeme, birao utiske i djelovao na svoj život."
"S obzirom da znaš da tvoj život nije na ovoj ploči, nije bilo teško da se odvojiš od nje i uzmeš iglu u svoje ruke. Upravo tako želim da radiš i sa svojim stvarnim životom."
"Stvarnim", ponovila je i glasno se nasmijala.
Večer prije polaska prema Genovi, gdje će se sa ostalim članovima ekspedicije na Tibet ukrcati na brod za Indiju, Wolff je proveo u hotelskom apartmanu na posljednjem katu hotela Adlon u društvu Marije i Angelike.
Još su se uvijek prepričavale priče o žestokoj borbi sa britanskim komandosima i Tragačima u Beču. Iako je od toga već prošlo neko vrijeme i iako je neke stvari već vidio svojim očima, i dalje mu je bilo teško prihvatiti ideju da unutar sebe nosi nešto što nije bilo zemaljskog porijekla, kao i da su njegovi protivnici također imali izvanzemaljsku pomoć. Marija, koja je očigledno već godinama bila u kontaktu sa Skakačima i koja se već nekoliko puta susrela sa Tragačima, još mu je u nekoliko navrata pokazala svoje drugo lice i pokušala mu prenijeti način na koji bi ih i on sam mogao primijetiti. Strogo određenog pravila nije bilo. I jedni i drugi bi se ponašali naoko samouvjereno i sigurno, pokreti tijela su bili skladni, efikasni, govor jasan, često dvosmislen, nije bilo zbunjenosti, iznenađenja ili začuđenosti. Kao da su uvijek mogli biti korak ispred situacije, pripremljeni, odvojeni, brzo su se prilagođavali i improvizirali. Kod Skakača su više bili razvijeni intelektualni i emotivni centri dok je kod Tragača to bio slučaj sa fizičkim i vitalnim. Prvi su više težili da shvate, prihvate i obuhvate situaciju u kojoj su se nalazili, dok su ovi drugi težili da se prošire unutar situacije, prožmu je i iznutra na silu izmjene. Skakači su stremili gospodarenju situacijom dok su Tragači tražili kontrolu i pokoravanje, iako Wolffu razlika baš i nije bila sasvim jasna. I jedni i drugi su u borbi bili nemilosrdni, jasni, oštri i bez kompromisni. Cilj je bio na prvom mjestu i sve što je bilo u suprotnosti sa njime bilo je podložno bespoštednom uništenju. Tragači su mogli poprimiti fizičku formu kad izađu iz svog domaćina nakon njegove smrti, najčešće u obliku tamne sjene ili bića kojeg bi se najlakše moglo opisati kao demona ili imp-a i mogli su ući u drugog. Oni su ulazili direktno, fizički, kroz nos, usta ili uho. Skakači su bili jače povezani sa svojim domaćinom, kao da su prožeti, kao da su dijelili svijest i bili jedno. Spuštali su se kroz snop plavičaste energije i nisu morali biti u fizičkom kontaktu da bi skočili u nekog. Pogibijom svog domaćina i Skakač bi bio ubijen. U vezi, Tragač je kontrolirao, nametao i pokoravao, težio da bude Jedan u Dvoje dok je Skakač surađivao, razvijao i bio partner, težio je odnosu i da budu Dvoje u Jednom. Na kraju, sve je bio određeno stupnjem integracije i povezanosti kao i pojedinačnim karakteristikama i kvalitetama čovjeka i njegovog pratioca. Jedini siguran način da ih se prepozna je ukoliko se oni žele pokazati. Tragač crvenim a Skakač plavim iskrama u očima.
"Kao i u svim ostalim situacijama osnovno je ostati odvojen", nastavila je Marija.
"Neprestano promatranje prema van i prema unutra služi upravo tome. Ono što promatra nikada ne može vidjeti samo sebe, time, ono što vidimo nismo mi. To je slika, priča, situacija, objekt, reakcija... bilo što. Ali nisam ja. Ja promatram. To stanje omogućava da se odvojimo, deidentificiramo, na neki način odvežemo od promatranog. To je vjerojatno najteži dio jer sile koje nas vezuju za prostor i vrijeme izvan i unutar nas, veoma su snažne. To je temelj, no, ne i konačan cilj. Sljedeći je da iz tog stanja počnemo djelovati i mijenjati, slobodniji od utjecaja toga što promatramo."
"Mač i štit, što čine te nepobjedivim, misli su koje koristiš na ispravan način. Tvoje su misli slike – gledaj iza njih. Tvoje su riječi misli – slušaj iza njih. Molitva sa svrhom, namjera kao želja – Činiš. Ili samo činiš bez svrhe." - pročitala je Marija sa papira koji je izvadila iz stare požutjele mape.
„Ovo je odlomak iz Isaisinih obraćanjima njemačkim vitezovima Templarima iz 12 stoljeća”, dodala je na poslijetku.
"Što bi to točno značilo?" upitao je.
Riječi koje je čuo proizvodile su snažan utisak u njegovim grudima, ali u glavi su se činile maglovite. Kao da mu je bila potrebna oštrina u intelektu koju još uvijek nije znao postići. Marija ga je gledala svojim plavim očima. Imao je osjećaj da mu prodire kroz oči, direktno u mozak. Nije se opirao. Cora se isto držala po strani. Ona je puno više od njega čula tko ili što govori kroz Marijine riječi.
"Prestani korisititi negativne misli i riječi. Promotri ih, vidi koju informaciju imaju u sebi i pusti ih da prođu kroz tebe. Doslovno! Ne zadržavaj ih i, što je još važnije, ne prihvaćaj ih kao svoje i ne prihvaćaj ih kao istinite. Nemoj se čak ni šaliti sa njima. Tvoja podsvijest i tvoje tijelo ne razumiju razliku. Oni afirmiraju sve. Misli a posebno Riječi su energija moćne magije. Na taj način naši neprijatelji i oprečne Sile koje oni koriste, pokušavaju stvarnost presaviti na način koji odgovara njihovim ciljevima. Promijeniš li način na koji misliš i govoriš promijenit ćeš svoju stvarnost."
Mogao je osjetiti magiju njezinih riječi. Strah i nesigurnost koje je osjećao povlačili su se pred jasnoćom koja je dolazila iz Marije. Jasnije je vidio.
"To je tvoj Štit", nastavila je, "Počni ga koristiti u svakoj situaciji i vremenom će postati sve veći i čvršći.
"A mač?" upitao je.
"Polako", odgovorila je, upućujući mu zadovoljan smiješak, "Štit predstavlja pasivnu silu, nepoistovjećivanje, obranu, negaciju, Znanje što Nije. Mač predstavlja aktivnu silu, namjeru, jasnoću, afirmaciju, Znanje što Jest."
Kroz glavu mu je proletila situacija sa Alfredom Rosembergom u Hotelu Adlon.
"Upravo tako", kimnula je Marija.
"Postoji način da se iskoriste ova znanja kako bi se sva energija kojom neprijatelj napada, preokrenula i vratila se u njegovom pravcu."
Zastala je jedan trenutak.
"Ogledalo."
Nije mogao čuti. Zasada. Cora je, međutim, jako dobro razumijela na što Marija misli.
Marija je prišla gramofonu na kojoj se vrtjela ploča sa Wagnerovim Der Ring des Nibelungen. Brzim pokretom ruke vratila je iglu na početak.
"Pogledaj i poslušaj, uđi u svaku notu koju čuješ, neka za tebe ne postoji ništa drugo osim ove glazbe, utopi se u njoj".
Ugodno se smjestio na fotelju, zatvorio oči i prepustio se glazbi. A Wagner je bio idealan izbor za njegov karakter. Snažan, vitalan, ratnički raspoložen, samouvjeren, svemoćan, kao božanski. Zvukovi su se doslovno počeli kretati njegovim tijelom. Od ušiju, preko mozga do najudaljenije stanice njegovih udova. Tijelo mu je vibriralo u skladu sa vibracijama glazbe. Osjećaji su se stalno mijenjali. Bilo je tu svega. Kao da je svaka sljedeća skladba u njemu budila drugačiju emociju. Bio je prepušten i potpuno apsorbiran zvukom koji je čuo. Uopće nije prijetio Mariju koja mu je nakon nekog dužeg vremena prišla i pucnula prstima ispred njegovog lica. Nije čuo kad ga je pozvala po imenu. Morala se vratiti do gramofona i grubim pokretom strgnuti iglu sa ploče. Glasan zvuk proparao je prostor. Bio je u stanju blagog šoka i trebalo mu je nekoliko trenutaka da u potpunosti dođe k sebi.
"Odlično", začuo je Marijin glas.
"Tvoj je život kao ova ploča", nastavila je.
"Svaka tvoja priča, svaki događaj koji si proživio i koji ćeš doživjeti zapisan je na ovoj ploči. A opet...", zastala je i podigla ploču sa gramofona.
"Pogledaj je", rekla je vrteći je polagano u ruci, "tako je materijalna. Prostor, vrijeme i gomila utisaka, pohranjeno je na običnom komadu plastike".
"Ukoliko živiš u ovoj ploči ili u ovoj zbirci koju ovdje imamo, nikada nećeš vidjeti izvan nje, nikada nećeš moći sam odrediti što ćeš slušati i kada. A ja ću stajati sa strane i mijenjati ploče kako mi je drago, tebe ne pitajući ništa. I živjet ćeš moju stvarnost. Ja ću određivati što i kada ćeš slušati, kako i kada se osjećati, što i kako raditi. Dođi", pozvala ga je.
"Sada kada sam ti to pokazala, sam izaberi jednu skladbu."
Pažljivo je položio ploču na gramofon i namjestio iglu na petu stazu. Die Walküren. Muzika je ponovno ispunila prostoriju.
"Promijeni skladbu", nakon nekog vremena rekla mu je Marija, "pusti drugu od početka".
Das Rheingold.
Još ga je nekoliko puta prekinula i tražila od njega da promjeni skladbu. Polako mu je postajalo jasnije što radi.
"Odlično", rekla je, "upravo si putovao kroz vrijeme, birao utiske i djelovao na svoj život. I ne, ne moraš prolaziti kroz vrijeme da bi putovao kroz vrijeme. Ukoliko podigneš iglu i prebaciš je prema središtu ploče, putovao si u vremenu a da nisi prolazio kroz njega. Podizanje igle i njezino pomicanje prema centru predstavlja silu višeg reda koja djeluje na sustav nižeg reda. Silu koja ne učestvuje u procesu ali djeluje na njega.
"Ista je stvar i sa prostorom", rekla je i uzela komad papira na kojem je nacrtala dva kruga.
"Kako bi mogli putovati između te dvije pozicije na papiru a da ne prolazimo prostorom između njih? "
Polagano je presavinula papir.
"S obzirom da znaš da tvoj život nije na ovoj ploči, nije bilo teško da se odvojiš od nje i uzmeš iglu u svoje ruke. Upravo tako želim da radiš i sa svojim stvarnim životom."
"Stvarnim", ponovila je i glasno se nasmijala.
"Temelj djelovanja jest znanje da ti ne živiš u ovoj ploči ili na ovom komadu papira, ali ipak, kad im se prepustiš može izgledati tako. Ploča i gramofon, igla i ove druge ploče na polici, papir, olovka, tvoje ruke koje crtaju po papiru, presavijaju ga ili podižu i pomiću iglu na gramafonu... Sve je to unutar tvoje svijesti i ako nisi zarobljen njima, možeš, primjerice, slušati muziku koju želiš i kada. Ista je stvar i sa vanjskim svijetom i događajima u njemu. Ništa nije izvan vaše svijesti i sve što vam se nađe na putu pripada vašoj svijesti a onim što pripada vašoj svijesti u stanju ste i ovladati", ponovila im je uputu koji im je već dala prije odlučujuće bitke za Koplje Sudbine.
"Temelj djelovanja, je znanje o tome da "to" nismo mi, ali i da smo mi svijest u kojoj se "to" dešava i u kojoj je i svijet koji promatramo. Tada je jednostavno primijeniti sve "trikove" ili ono što se naziva Učenjem. Svako stanje koje želimo lako se uspostavlja kada svijest zna da ona nije "to" i da ona ima moć djelovanja te zna kako postaviti novo stanje. Svijest je Nepoznata i Nespoznajna. U njoj se sve nalazi. Znati zakone i pravila kako svijest manifestira je početak djelovanja. Mijenjanje koncepta i uvjerenja su alati koje ona koristi za promjenu kako sebe tako i doživljaja svijeta. Jer, naposljetku, svijet je u njoj. Svijet je u svijesti."
"Vrijeme je da se rastanemo i da oboje pođete na svoje nove zadatke koji će vas odvesti na različite krajeve planete. Ti Wolffe na Tibet a ti Angelika u Amazonu. Treći tim će se pridružiti kaptanu Ritscheru na putu prema Antartici. Sve su nam te lokacije pokazane kao mjesta na kojima postoje ostaci učenja i tehnologija koja su ostavili naši prethodnici. Na svom ćete putu produbiti svoja znanja i sposobnosti, još se bolje povezati sa svojim Skakačima i pridonijeti našem zajedničkom cilju. Ne zaboravite svoje tehnike i svakodnevno ih prakticirajte. Time ćete se još više povezati sa silom Vri-IL-a koja će djelovati kroz vas. Rig Veda", završila je Marija i polako izašla iz prostorije.
Wolff i Angelika su neko vrijeme ostali sjediti, pokušavajući što više unutar sebe integrirati ovo što su upravo čuli. Wolff je izvadio tabakeru i ponudio je cigaretom koju je ona prihvatila. Pušili su u tišini, svatko sa svojim mislima, osjećajima i utiscima. Na poslijetku su ustali.
"Sretno, Angelika", reko je Wolff i pružio joj ruku.
Ona ju je prihvatila i snažno ga povukla prema sebi, te ga zagrlila.
"Auf wieder sehen, Wolff. Rig Veda", rekla je i praćena njegovim pogledom polagano a opet sigurno, samouvjereno i ispunjena nekom unutrašnjom snagom, koju je i Wolff osjećao unutar sebe, izašla iz sobe.
Ušavši u svoju sobu, primijetio je da je balkon otvoren. Nije osjećao nikakvu opasnost a imao je i osjećaj da se Cora unutar njega lagano osmjehuje i namjerno mu ne šalje nikakve znakove i kao da čeka kako će on reagirati. A na balkonu je stajala Heide u polu prozirnoj crnoj spavačici. Mjesečina je obasjavala njezinu kosu čineći je srebrnkastom i jasno je ocrtavala obrise njenog savršenog tijela. Okrenula se prema njemu i polako, zavodljivo mu počela prilaziti. U krajičku njezinog oka kao da je primijetio laganu plavičastu svijetlost. Polagano mu je stavila ruke oko vrata i primakla svoje usne njegovim.
"Znam, znam", rekao je, osmjehujući se.
"Ostat ću ovdje. Trebaš mene. Neću odlaziti."
Ona je uzvratila osmjeh i poljubila ga. Iako mu se u početku činilo da ih je danas i ovdje četvero, uskoro su postali Dvoje i na poslijetku Jedno. A visoko na nebu iznad njih sjala je plavičasta zvijezda. Aldebaran.
Konačno, 21.04.1938. tima Ernsta Schaffera u Genovi se ukrcao na njemački liner Gneissnau. Dan ranije njemački list Volkischer Beobachter objavio je članak o ekspediciji. To je bilo dovoljno da britanski političari ponovno počnu ispitivati svoju odluku o dozvoli ekspediciji, koju je financirao SS i čiji su pripadnici bili članovi SS-a i NSADP-a, iskrcavanje u Britanski Raj. Schaffer je bio bijesan i odmah je kontaktirao Himmlera. Ovaj je odmah napisao pismo Admiralu Sir Barry Domvile-u, bivšem zapovjedniku britanske mornaričke obavještajne službe. On je bio simpatizer nacional-socijalističkog pokreta u Njemačkoj i uspio je uvjeriti premijera Chamberlaina da, u skladu sa svojom politikom ne provociranja Hitlera, ipak ne povuče dozvolu za ulazak u Sikkim, pograničnu oblast sa Tibetom. Ekspedicija još nije ni počela a oko nje su već počele zakulisne igre. Naime, do 1920.g Volkischer Beobachter bio je u vlasništvu Društva Thule a glavni je urednik bio Wolffov znanac Alfred Rosemberg. Nakon što im je propao plan da nesreću Schafferove žene iskoriste da otkažu ekspediciju i pogotovo nakon poraza u utrci za Longinovim kopljem u Beču, i dalje su činili sve da na svakom koraku sabotiraju Schaffera. Naročito zato što je u timu sada bio i čovjek koji je otvoreno radio za Vri-IL Marije Oršić, Hauptsturmfuhrer Wolff Schepke. Kako mu je i najavio Admiral Canaris u novogodišnjoj noći na balkonu hotela Adlon u Berlinu, igra se zahuktavala.
Add comment
Comments